Radni materijali za rano poticanje intelektualnog razvoja

Uloga roditelja u školskim obvezama djeteta

 

Školske obveze su jedan od prvih razvojnih zadataka kojima djeca potvrđuju vlastitu sposobnost te se nerijetko školske ocjene smatraju dokazom njihove sposobnosti.
Ocjene su važne jer na temelju njih funkcionira obrazovni sustav, a nastavnici i roditelji često stvaraju mišljenje o djeci i njihovim sposobnostima na temelju školskog uspjeha kojeg ostvaruju. S jedne strane ˝škola je jedina djetetova obaveza koju ima˝ – kako često čujemo od odraslih, a s druge strane, ocjene su nešto što je vidljivo i “opipljivo”. Prema školskom uspjehu procjenjuje se i sama djetetova ˝vrijednost˝, što najčešće dovodi do zanemarivanja drugih uspjeha i pozitivnih osobina koje se najčešće ne vrednuju ako dijete ne postiže očekivani školski uspjeh. No, uspjeh ne bi trebalo promatrati samo kroz ocjene, već je potrebno sagledati njegovu širu sliku. Razlog tome je što školski uspjeh ne znači samo dobre ocjene, već utječe i na razvoj djeteta kao osobe, na to kako će vidjeti sebe i svoje kvalitete, pridonosi jačanju samopouzdanja i samopoštovanja te osjećaju vlastite vrijednosti, a shodno tome uspjehu i u drugim područjima djetetova života.
 

Neuspjeh i loša ocjena sastavni su dio života iz kojeg dijete uči što je moglo napraviti bolje i drugačije, ali uči i konstruktivne načine suočavanja s izazovima što će mu biti od koristi u svim aspektima života kako bude odrastalo.
 

Roditeljska ljubav i uspjeh u školi

Kako je školski uspjeh važan za razvoj dječjeg samopouzdanja, tako o roditeljskom doživljaju uspjeha i očekivanjima od djeteta, ovisi i djetetov doživljaj samoga sebe i vlastitog postignuća. Pritom je važno naglasiti to da roditelji ljubav prema djetetu ne smiju poistovjećivati s djetetovim uspjehom i dopustiti da dijete odrasta u uvjerenju da ga roditelji vole jedino ako je postiglo odličan uspjeh u školi ili je osvojilo prvo mjesto na nekom natjecanju.

Osim toga, očekivanje samo najboljih rezultata i pretjerana kontrola rezultata dovode do toga da će dijete svoje objektivne uspjehe vidjeti kao neuspjeh te da nikada neće biti zadovoljno samim sobom jer je ˝uvijek moglo bolje˝. Također, važno je i da se kao roditelji zapitate jesu li neki ciljevi zaista djetetovi ili su to vaša očekivanja, možda i ona osobno neostvarena. Ako djetetu dopustite osjećaj uspjeha kao posljedicu njegovog truda i zalaganja, a ne nekih drugih okolnosti ili roditeljske zasluge, bit će motiviranije i zadovoljnije te će se vrlo vjerojatno nastaviti baviti određenom aktivnošću zato što to želi, a ne samo zato da bi udovoljilo vama, roditeljima.
 

Medvjeđa usluga

Roditelji ponekad, iz najbolje namjere da dijete ne doživi neuspjeh, znaju otići i u drugu krajnost te previše štite dijete od neuspjeha i čine puno stvari umjesto njega (mnogo vremena provode u učenju s njime ili čitanju lektire, pišu zadaće umjesto djeteta i slično). Želeći da dijete izbjegne neuspjeh, u ovom slučaju školski, zapravo otežavaju djetetu dugoročno i postižu to da dijete postane nesamostalno u obavljanju kućanskih i školskih obveza, a kasnije i u izvršavanju onih većih životnih.

U redu je da dijete doživi neuspjeh. Pritom mu pokažite i recite da volite i kad ne uspije ostvariti ono što je naumilo ili to ne ostvari onako ˝savršeno˝ kako je samo zamislilo. Važno je da dijete čuje da nije loše ako dobije lošu ocjenu!
 

Važno:

  • uspjeh djeteta ne promatrajte samo kroz prizmu uspjeha u školi
  • neka Vaše izražavanje ljubavi prema djetetu ne ovisi o školskim rezultatima
  • usmjerite se na proces učenja radije nego na ocjenu kao rezultat učenja

 

Kako razgovarati o školi i ne biti dosadan?

Kada dijete pohađa školu, najčešće ne prođe dan da roditelji ne pitaju dijete: ˝Kako ti je bilo u školi?˝ Često pritom podrazumijevaju da ako postave to pitanje, automatski razgovaraju s djetetom o školi. No, često to nije tako jer djeca automatski odgovaraju “dobro” ili “dobio/la sam 5 iz prirode” i roditeljima to bude dovoljno. Razmislite o tome koji odgovor očekujete kada djetetu postave to pitanje. Poručujete li tim pitanjem istinsko zanimanje za taj segment djetetova života ili je to samo neko stereotipno raspitivanje? Želite li da dijete pritom priča o prijateljima, kako je provelo vrijeme s njima u školi/izvan škole, kako se osjećalo tijekom odmora ili pisanja testa ili pak da im kaže koju je ocjenu dobilo i je li ta ocjena, po mogućnosti petica? Ako očekuju posljednji odgovor, vrlo je vjerojatno da ste usmjereni većinom na djetetovo školsko postignuće i ocjene, a zanemarujući prema djetetovim osjećajima, trudu koji ulaže i drugim postignućima, odnosno da ste manje usmjereni na cijeli proces koji vodi uspjehu, a više na sami rezultat.

 

Zajedničko slobodno vrijeme

Važno je i da roditelji ne zaborave provoditi slobodno vrijeme sa svojim djetetom te da se “ne vrti sve oko škole i ocjena” jer kada je škola glavna tema svega, djeca najčešće gube motivaciju za rad i budu u otporu. Ako pokazujete interes za djetetove aktivnosti i proces umjesto za sami rezultat te ako pritom dajete djetetu povratne informacije da je voljeno, pametno, vrijedno, da je vidljiv njegov trud bez obzira kakav uspjeh imalo i kakav je uspjeh drugih u razredu, vjerojatnije je da će imati visoko samopouzdanje, a koje u velikoj mjeri utječe i na sam školski uspjeh. No, ponekad je teško razdvojiti školski uspjeh od djetetovog samopouzdanja jer međusobno djeluju jedno na drugo. Ove spoznaje su posebno značajne za period od sedme do petnaeste godine kada doživljaj uspjeha i neuspjeha značajno utječe na to što će dijete misliti o sebi jer je njegov identitet u razvoju, dok kasnije uspjeh u školi postaje manje važan kao temelj formiranja slike o sebi.

 

Poticanje djetetovih interesa

Također, važno je prepoznati u čemu je dijete uspješno i u čemu ono samo želi biti uspješno. Primjerice, ako dijete uživa i uspješno je u matematici, važno ga je poticati u tome području i poslati mu poruku da je sposobno. Ako je u određenom području manje uspješno, a pokazuje interes za njega, vrijedno je i tu ga podržati, ukazati na eventualne pogreške zbog kojih nije toliko uspješno koliko bi željelo biti, ali jednako tako ukazati na dobre stvari koje čini i pohvaliti ih za njih. Time dijete stječe osjećaj sigurnosti i u sebe i u svoje roditelje i prepoznaje svoje kvalitete. Ovakav pristup povećava djetetu motivaciju, a da se pritom osjeća prihvaćeno i kod kuće i u školi. Svako postignuće povećava vjerojatnost onog novog i daje djetetu osjećaj kompetentnosti i vlastite vrijednosti i zbog toga nema boljeg motiva za uspjeh, a roditeljska podrška i razumijevanje u tom procesu su presudni. No, roditelji se često pitaju kako postupiti kod izvršavanja svih školskih obveza, najčešće onih manje interesantnim poput pisanja domaćih zadaća ili učenja. Važno je da roditelji pritom primijete djetetov napredak, pohvale ga za njega, a povremeno za neki značajniji ili njima važniji i nagrade (npr. ako roditelji podsjećaju redovito dijete da napiše zadaću, pa primijete da se dijete jedan dan samo sjetilo, valja to primijetiti i pohvaliti ga). Osim toga, razgovor o domaćoj zadaći ili tome što mora naučiti može pomoći, ali cilj razgovor mora biti to da roditelj vidi je li dijete sve razumjelo i završilo, ali nikako to ne bi smjelo uključivati rad umjesto djeteta ili izričito kontroliranje. Rutinsko ispitivanje svaki dan, npr. “Jesi li napisao zadaću?” valjalo bi izbjeći i umjesto toga dogovoriti s djetetom neka osnovna pravila vezana za školu, koja odgovaraju i djetetu i roditeljima te postaviti standarde vezane za učenje i ponašanje dovoljno visoke da ne budu djetetu nedostižni, ali motivirajući. Oni mogu biti i “razlomljeni” na neke manje ciljeve kako bi dijete moglo jasno i transparentno evaluirati svoj napredak i time se motiviralo.
 

Na kraju valja zaključiti – kako bi školski uspjeh bio zaista uspjeh i za dijete i za roditelje vodite se onime da nije toliko bitan konačni rezultat, već proces nastanka tog rezultata – njime dijete dobiva više nego samim rezultatom. Roditelj pritom ima bitnu ulogu, puno važniju od pukog praćenja ocjena svog djeteta. Pravilnom primjenom ovih savjeta te kontinuiranom uključenošću roditelja u cijeli proces postizanja dobrog školskog uspjeha, roditelji utječu na jačanje pozitivne slike o sebi i samopoštovanje djeteta, razvijaju odgovornost djeteta prema sebi i drugima, kao i pozitivne vrijednosti općenito u životu i zapravo odgajaju dijete u prilagođenu, odgovornu, sposobnu i samostalnu osobu.

 

Kako poticati djetetovu samostalnost?

  • ohrabrite dijete da što više toga radi samostalno
  • prepustite mu da samo izvrši zadatke koje može, ali pritom ponudite svoju pomoć ako “zapne” ili ako primijete da mu je nešto preteško ili nerazumljivo (prekontrolirajte zadaće, interesirajte se o čemu uče u školi, pomozite djetetu napraviti raspored svih obveza, školskih i izvannastavnih, pitaje dijete treba li pomoć oko razumijevanja novog gradiva i slično)
  • ponudite mu izbor kako bi imalo osjećaj samostalnog odlučivanja, umjesto da odlučujete umjesto njega (npr. “Želiš li napisati zadaću prije ili poslije ručka?”, “Želiš li sam napraviti svoj raspored ili želiš da to učinimo zajedno?”)
  • pokažite ponos kada dijete učini nešto samostalno kako biste ga time motivirali na daljnju samostalnost u izvršavanju obveza
  • uključite dijete u svakodnevne aktivnosti poput pripreme obroka (uključuje matematiku, prirodu/geografiju, učenje o zdravlju), pričanja i čitanja (osnove za čitanje i pisanje) kako biste mu potaknuli znatiželju za učenjem

 

Preneseno s Hrabrog telefona

 


Pročitajte sljedeće: Splitski znanstvenik Ivica Puljak objavio optimističnu poruku učenicima uoči početka nove školske godine

Izrada web stranica: ITB inernet usluge j.d.o.o.